Glavni grad Bosne i Hercegovine krase brojni spomenici, građevine i mostovi, ali jedan dizajn osmanske arhitekture posebno se ističe kao najprepoznatljiviji simbol Sarajeva. Česma na Baščaršiji, poznata pod nazivom Sebilj, mala je fontana izgrađena na trgovima ili raskrsnicama kao izvor vode za putnike i stanovnike. Sebilj potiče iz arapske kulture te se na području naše zemlje počeo graditi pod utjecajem Osmanlija. Nekada je broj sebilja u Sarajevu prelazio 300, a danas, nažalost, ostao je samo jedan podsjetnik na važan element osmanske kulture.
Ovaj prepoznatljivi arhitektonski dragulj, s kupolastim krovom i bogatim drvenim ukrasima, često okružen golubovima i posjetiocima, postao je nezaobilazna stanica za svakoga ko istražuje Sarajevo. Sebilj ne predstavlja samo mjesto gdje možete ugasiti žeđ, već je i simbol zajedništva, gostoprimstva i kulturne baštine. Njegova jedinstvena ljepota i položaj u srcu grada čine ga inspiracijom za mnoge umjetničke kreacije, uključujući i pametne suvenire.

HISTORIJA

STIL GRADNJE

Elementi na sebiljima bili su orijentalni po uzoru na islamsku kulturu pa su tako Tarih, ili drugim riječima, natpisi na arapskom jeziku bili standardni na sebiljima širom Sarajeva. Sebilj na Baščaršiji izgrađen 1754. je također napravljen po uzoru na osmansku kulturu i dizajn u arhitekturi.
Drugi Sebilj na Baščaršiji, napravljen od strane Austrougara, koji je dizajnirao hrvatski arhitekt Aleksandar, dizajniran je u pseudomaurskom stilu. Ovaj stil se na Balkanu pojavio krajem 19. stoljeća sa dolaskom Austrougara i osvajanjem ovih teritorija.
Pseudomaurski stil kombinacija je helenističke i osmanske kulture, a upečatljivi duh ovog tipa gradnje izražen je kroz brojne građevine u Sarajevu koje su izgrađene u austrougarskom periodu. Samim tim pseudomaurski stil je karakteristika austrougarskog perioda te je prepoznatljiv simbol grada Sarajeva, koji je prošao kroz razne periode kulture i gradnje. Predvodnik ovog stila je Vijećnica u Sarajevu, koju je također dizajnirao Aleksandar, sa upečatljivim karakteristikama lukova, ornamentike, lukovičastih kupola te horizontalnih linija u narančasto-žutim bojama. Po uzoru na ovaj stil, Aleksandar je projektovao i Sebilj koji poznajemo danas, sa bakrenom zelenom kupolom, ornamentalnim detaljima ugravirani u drvetu te dvije česme.

MATERIJAL OD KOJEG JE NAPRAVLJEN SEBILJ

Sebilj na Baščaršiji, koji je izgrađen 1913. godine, je izgrađen od tri materijala, a to su kamen, drvo i bakar.
Temelj stabilnosti i historije na kojem više od stoljeća čvrsto stoji Sebilj je napravljen od kamena. Kamen je simbol stabilnosti i dugovječnosti te predstavlja otpornost kroz vrijeme, baš kao što je i grad Sarajevo preživio razne historijske izazove i ostao simbol različitih kultura i zajedništva.
Sebilj, kao javna česma, nije samo spomenik nego i izvor vode pa tako tijelo ovog simbola života, koje je izgrađeno od drveta, poveznica je sa prirodom te nas podsjeća na harmoniju između čovjeka i okoliša. Autentični duh tamno smeđeg drveta nosi toplinu koja se može pronaći u svakom kutku Sarajeva.
Plemenit i provodljiv metal, nama poznat kao bakar, generacijsko je naslijeđe tipično za proizvodnju na području Balkana. Na ulicama Baščaršije korišten je za obradu i izradu fildžana, džezvi i raznoraznih kućanskih potrebština koje su se stoljećima koristile u ovim krajevima. Bakar je simbol bogate prošlosti, koji u svojoj tamnozelenog boji kupole Sebilja nosi brojne svakodnevne životne i ljubavne priče stanovnika Sarajeva i putnika.
Naizgled sasvim jednostavni materijali koji se stoljećima koriste za izgradnju kuća i znamenitosti korišteni su kako bi se stvorio jedan od najvećih simbola glavnog grada Bosne i Hercegovine. Čvrstoća kamena, toplota drveta i plemenitost bakra osnovne su karakteristike ne samo današnjeg Sebilja, nego i kompletnog zavičaja naše zemlje.

Već punih 30 godina našu gradsku čaršiju krasi zlaćana česma sa drvenim detaljima ornamentike i napaja što domaće što putnike u prolazu. Bakarna kupola dokaz je mnogih svakodnevnih priča stotina ljudi koji se neometano kreću Baščaršijom u potrazi za onim što im je potrebno. Stari čiča Husein svakoga jutra poslije sabaha sprema svoje bakreno posuđe kako bi ga iznio na sokak ispred svoje male radnje. Pekar Mustafa zajedno sa svojom suprugom Rapkom već u četiri ujutro priprema topli hljeb i kifle koje će cijela mahala uzeti prije nego što se začuje ezan podne namaza. Sebilj prati sva ova zbivanja svakoga dana i upija raznorazne mirise ukusnih bureka i slatkih baklava, zvukove ezana i čaršijske raje te zaljubljene poglede mladih koji ašikuju u blizini česme.
Barem su ovako jutra izgledala do prije četiri godine. Danas više nije tako. Od kad je započeo rat prije par godina, svi su se povukli i pomno prate događanja u Sarajevu. Naš mili grad postao je sjecište različitih interesa, gdje su mnogi moji sugrađani nažalost poginuli braneći interese domaćeg stanovništva. Mnogi kažu da se rat bliži kraju, da nacističke snage polako oslabljuju, ali ja jedino mogu razmišljati o svom dragom koji se negdje vani nalazi i zajedno sa partizanskim snagama pokušava osloboditi Sarajevo. Moji ne znaju za njega... zapravo niko osim Sebilja ne zna da se on i ja tajno sastajemo zadnjih šest godina. Krenuli smo kao djeca sa 16 godina krišom se družiti u sjeni česme i svakodnevno pričati o zgodama i nezgodama u mahali. Dijelili smo i dobro i loše, jeli slatke baklave od tete Esme, pričali o najdražoj glazbi i knjigama, a s vremenom smo počeli dijeliti i mnogo imtimnije trenutke.
Planirali smo se vjenčati i priznati svojima ljubav koju osjećamo jedno prema drugom, ali je tada rat došao i u naš kraj i od tada ništa više nije isto. Kao već punoljetan, snažan i zdrav momak pozvan je da bude dio otpora fašistima i ustašama, na što je on i pristao. I tako ga već dugo vremena ne viđam redovno kao što sam ga nekad viđala. S vremena na vrijeme kada uhvati neku mogućnost, sastanemo se krišom pored našeg dobrog starog Sebilja i u sjenci pričamo satima o tome kako je nekada bilo lijepo. Planiramo našu budućnost, kako će nam kuća izgledati i koliko ćemo djece imati. Ne slažu nam se svi detalji, ali nama to ne smeta. Ono u čemu se slažemo jeste da se volimo.
Razmišljam samo, koliko je naših ovakvih priča čuo Sebilj. Sigurna sam da u onoj zelenkastoj kupoli se nalaze svi naši planovi stvoreni u posljednjih šest godina. Čuo je on i kakvu boju zavjese želimo, kakva ćemo jela napraviti za bajramska okupljanja i kako će nam se dječica zvati. Kad bih samo mogla pitati Sebilj da li je i on primjetio popit mene koliko se moj dragi promijenio otkako je rat krenuo i koliko je propao u ove četiri godine. Nekada ga promatram i ne vjerujem koliko smo odrasli u svakom smislu. Njegove nekada nježno zelene oči sada su pune sivila i melankoličnosti, njegov osmijeh više nije onako vedar kao što je nekada bio nego je ozbiljan i pomalo umjetan, kao da to radi samo da me ubjedi da je situacija dobra i ide u našu korist.
Vjerujem ja da i Sebilj to vidi svakoga puta kad se sretnemo. Bože, pa ja ni ne znam da li je on i dalje živ dok vam pričam ovu priču o nama gledajući u najdražu česmu. Samo se nadam da će mi poslati poruku preko sina mog komšije i pozvati me na sastanak, jer se nismo već dugo vidjeli.
Bolje mi je da požurim. Majka je tražila da joj donesem krumpira od tete Fatime kako bi napravila nešto jela. Gledajući u Sebilj, sjetila sam se mnogo lijepih uspomena i uhvatila me nostalgija. Baš se pitam hoće li Sebilj jednom kad rat završi nastaviti biti simbol našeg grada, simbol ljubavi i zajedništva, snage i jedinstva. Sigurno da hoće, a možda će za stoljeće ili dva pričati zgode i nezgode ove lijepe male mahale svim budućim prolaznicima.