Sarajevo je centar arhitektonskih dragulja iz raznoraznih historijskih perioda i kao takav je jedan od najprimamljivijih destinacija turistima. Ali jedna lokacija u srcu Starog Grada svojom ljepotom i skladom ne privlači samo turiste, nego i lokalno stanovništvo. Park At Mejdan jedan je od najpoznatijih parkova na području glavnog grada Bosne i Hercegovine, a prostire se na čak 2 500 kvadratnih metara. Svojim položajem na lijevoj obali Miljacke savršeno je mjesto za sve one koji žele osjetiti malo mira i spokoja, a opet biti blizu centra grada i svih događanja.
Zanimljivo je da se unutar parka nalazi jedini preostali muzički paviljon u Sarajevu te da se smatra i arheološkim lokalitetom na kojem su pronađeni ostaci džamije, medrese, harema, mekteba, popločanih staza i okviri mezara. At Mejdan se, zbog bogate historije i brojnih carstava koji su vladali prostorom Bosne i Hercegovine, smatra mjestom koje je mnogo puta mijenjalo svoju svrhu i namjenu te je samim tim idealna lokacija ukoliko se želite prošetati kroz historiju i osjetiti utjecaj različitih kultura.
Osnivanjem Sarajeva u 15. stoljeću pod osmanskom vlašću današnji park je tada bio mjesto gdje su se izvršavale kazne. Iz tog razloga dobio je ime Sijaset mejdan ili u prijevodu trg za izvršavanje kazni. Tek krajem 15. stoljeća ovaj prostor se počinje koristiti u svrhu trgovine konjima te svoj vrhunac dostiže u 17. stoljeću kao hipodrom. Upravo iz ovog perioda potječe ime At Mejdan, što u prijevodu sa turskoj jezika znači trg konja.
Od 16. do 18. stoljeća na prostoru od 2 500 kvadratnih metara gradile su se džamije, medrese i haremi pa je sredinom 18. stoljeća At Mejdan bio centar kulture i obrazovanja. U 1544. godini hadži Alija Bakr-baba je sagradio džamiju koja se u historijskih zapisima po prvi puta počinje spominjati davne 1565. godine. Dolaskom Austro-Ugarske, ova džamija mijenja svoju svrhu u vojni magacin 1878., a svega sedamnaest godina kasnije biva i srušena.
S istočne strane džamijskog mezarja hadži Ismail Misrija gradi medresu davne 1741. godine, koja je u periodu od gotovo 200 godina svog postojanja nekoliko puta rekonstruisana i nadograđivana. Pod vlašću Austro-Ugarske ova medresa je srušena 1939., a iskopavanjem je uz medresu pronađen i očuvan bunar. Abdulah-efendija Kantamirija je nedaleko od medrese u 18. stoljeću izgradio biblioteku pa je u tom periodu At Mejdan bio centar okupljanja učenika i profesora.
Krajem 19. stoljeća, Austrougari ruše sve što je bilo izgrađeno na ovom prostoru te At Mejdanu mijenjaju ime u Filipovićev trg, po baronu Josipu Filipoviću koji je bio komandant okupacijskih snaga u tom periodu. Nedugo nakon promjene imena, izgradili su i Filipovićevu kasarnu odmah iznad trga. Ime Filipovićev trg se mijenja 1905. godine, kada je tadašnji trg spojen sa Vojnim trgom, u ime Trg Franje Josipa po caru Austro-Ugarske monarhije.
Austrougari su ostavili jedno bogatstvo prije ulaska Bosne i Hercegovine u Jugoslaviju, a to je muzički paviljon koji je sagrađen 1913. godine po nacrtima Josipa Pospišila. U vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije, između dva svjetska rata ovaj prostor se naziva po caru Dušanu, odnosno prvom srpskom caru, a tek u 1925. godini biva proglašen parkom. U toku drugog svjetskog rata 1941. godine park je bio uništen bombardovanjem od strane nacističke Njemačke.
Ime At Mejdan je vraćeno tek 1993. godine, a park i paviljon su rekonstruisani u 2004. Unutar parka At Mejdan arheolozi su iskopali ostatke srušene džamije, medrese i mezaristana pa je 2015. godine At Mejdan proglašen zaštićenim arheološkim područjem.
Kao i većina građevina i znamenitosti na području naše domovine, tako je i park At Mejdan nastao pod utjecajem dva carstava koji su vladali na ovim područjima.
Muzički paviljon At Mejdan izgrađen je od tri osnovna materijala: beton, drvo i lim.
Temelj i paviljon At Mejdan izgrađen je od betona kako bi se postigla čvrsta i stabilna struktura građe. Iako nije dominantan, beton drži sve na jednom mjestu i simbolizira trajnost i čvrstoću, upravo kao i sam grad Sarajevo.
Ograda, stupovi i detalji su napravljeni od drveta koje se divno uklapa u prirodu parka At Mejdan. Drvo je simbol topline, života i tradicije, što na lijep način karakteriše i oslikava duh grada.
Možda i najupečatljiviji dio paviljona je limeni kupolasti krov iz tri dijela, koji privlači pažnju kako turista, tako i domaćeg stanovništva. Ovaj lim već 20 godina štiti i čuva unutrašnjost paviljona te na elegantan način odražava duh austro-ugarske arhitekture.
Jako često obični materijali i elementi zajedno u kombinaciji stvaraju upečatljive i simbolične znamenitosti, koje vjekovima nose kulturu nekog prostora i budućim naraštajima pričaju priče prošlosti. Tako i u ovom slučaju muzički paviljon sastavljen od naizgled klasičnih i običnih materijala priča historiju i kulturu Starog Grada.
Vrijeme je da se napokon spremim za utrku. Za ovaj događaj treniram posljednjih osam godina i cijeli svoj život sam podredio momentu kada ću prvi puta zajahati svog predivnog konja Selima pred ljudima. Živim za trenutak kada ću stati na binu pred cijelim gradom i biti okrunjen za najboljeg jahača ovih prostora. Moj babo je bio najbolji jahač u svoje doba i vjerojatno najbolji jahač kojeg je Sarajevo ikada vidjelo. Bio je jako popularan kao mladić i proputovao je cijelo Osmansko carstvo jer se jako svidio sultanu zbog svog čvrstog stava. Iako je često znao biti odsutan i na putovanjima, njegova visoka i snažna figura te vještine s konjima su me oduvijek fascinirale.
Želim biti kao on od svoje sedme godine i svaku noć sanjam kako ću ga učiniti ponosnim. Iako sam najstariji sin u porodici, nikada me nije gledao kao svog nasljednika. Uvijek sam imao dojam da me ne smatra dovoljno doraslim da ispunim njegova očekivanja i naslijedim strast i ljubav prema konjima. Ponekada pomislim da mu je čak i žao što sam se uopšte rodio. Na stranu moje nedoumice o odnosu sa babom, sa svojih sedam godina sam odlučio da ću jednoga dana raditi isto što i on te da ću svoju prvu utrku pobijediti s petnaest godina, baš poput njega. Amidža, mlađi brat mog babe, bio je moj trener sve ove godine i pripremao me je za ovu utrku. U krvi moje porodice su konji i utrke, tako da je i on naslijedio nešto talenta za utrke konja, ali se nikada nije odvažio takmičiti na ovako velikom događaju zbog prevelikih očekivanja koje je utemeljio njegov veliki brat.
Stigao sam na hipodrom i gledam ovu zelenu poljanu na kojoj se nalazimo. Na mojoj lijevoj strani trake, koje označavaju trkačku stazu, su spremne i presijavaju se na suncu. S druge strane, ograda dijeli građane od onoga što će kroz manje od pola sata biti centar najvećeg događaja koje je Sarajevo vidjelo od kad je sultan Mehmed IV preuzeo vlast. Vidim kako se najvažniji ljudi s ovog područja polako skupljaju i pripremaju za dolazak velikog sultana. Svi oni dolaze kako bi se sultanu predstavili u najboljem svjetlu i tako osigurali lijep život i plodan posao.
Ispred štale vidim svog amidžu kako češlja Selima i sprema jahačku opremu za mene. Iako sam ovaj trenutak čekao većinu svog života, sada kada je došao red da zajašem konja i osvojim utrku, osjetim užasan strah da ću se osramotiti. Ne brine me da ću se osramotiti pred ljudima ili sultanom, koliko me brine to da ću razočarati svog oca, bez obzira koliko mala očekivanja on ima od mene. Osjetim težinu njegovog strogog tamnog pogleda iz publike koji osuđuje svaki pokret koji pravim i svaku odluku koju donosim. Amidža me zove. Maše mi da dođem kako bih se uključio u pripremu za utrkivanje. Na licu mu je osmijeh ohrabrenja, kao da zna kakve se misli vrte po ovoj glavi.
Ne mogu da ga pogledam u oči od straha da ću puknuti od pritiska koji osjećam u grudima. Osjetim kako sunce prži sa svojih visina, znoj kapa sa čela, mišići se grče i sve teže i teže se diše. Ali moram prići amidži kako bih preuzeo opremu i konja.
Oko mene je devet izvrsnih konjanika i momaka koji treniraju godinama i ovdje su kako bi se dokazali nekome, baš poput mene. Neki žele svoju porodicu učiniti ponosnom i donijeti neki dinar kući, drugi žele očarati djevojku u koju su zaljubljeni, dok treći žele naći svoje mjesto kod sultana i biti pozvani baš kao što je bio i moj babo. Neće biti lako pobijediti ovu utrku, a kamoli učiniti gromadu od mog oca ponosnom, ali neću odustati u svom naumu da se dokažem svima koji nisu vjerovali u mene.
Utrka samo što nije počela, a ja tražim crne oči najboljeg sarajevskog jahača u publici i hvatam uzde svog Selima, kao da sutra ne postoji. Srce kuca samo što ne pukne, dok lovim brzi vjetar i nestajem u horizontu.