Sarajevo, grad čvrst kao stijena i nježan kao sevdalinka, kroz svoju historiju pamti mnoge junake, ali malo koji je u srcima ljudi ostao tako duboko ukorijenjen kao Vladimir Perić Valter. Ime koje se ne zaboravlja, pogled koji se prepričava, i stav koji se, iako bez glasa, još uvijek čuje u zvuku tramvaja, u šaptu Ferhadije, u otkucajima grada. Valter nije bio samo čovjek – bio je simbol prkosa, otpora i ponosa Sarajeva.
Danas, njegov kip stoji na Skenderiji, gledajući s uzdignutom glavom, kao podsjetnik da su neki ljudi veći od svog vremena. Nije on samo bronzani reljef prošlosti – on je lice grada koji se ne boji da ustane kad je najteže.

Rođen 1919. godine u Prijepolju, Vladimir Perić je još kao mladić osjetio nepravdu u svijetu koji se lomio pod teretom fašizma. Pridružio se partizanima i postao dio ilegalnog pokreta otpora protiv nacističke Njemačke. Ali Sarajevo je bilo njegova pozornica – grad gdje se sve odlučivalo, gdje je rizik bio svakodnevnica, a smrt često hodala tik uz rame.
Valter je u Sarajevu djelovao kao organizator i vođa podzemnih partizanskih ćelija. Bio je taj koji je znao kako prevariti okupatora, kako se kretati kroz uske mahale i prenositi poruke iz ruke u ruku, iz glasa u glas. Govorilo se da je znao ući u zgradu Gestapoa i izaći bez ijednog pitanja, s osmijehom koji je zbunjivao i najhladnokrvnije oficire.
Ubio ga je nacistički snajper 6. aprila 1945. godine, na sam dan oslobođenja Sarajeva. I baš tada, kada je sloboda kucala na vrata, Valter je ostao ispred njih, kao čuvar. Nije doživio oslobođenje, ali ga je omogućio.

Valter nije bio glasan. Nije trebao povisiti ton da bi ga poštovali. Hodao je tiho, ali su mu koraci odzvanjali ulicama Sarajeva. Bio je čovjek naroda – skroman, hrabar, uvijek među ljudima. Ljubazan prema slabima, beskompromisan prema tlačiteljima.
Njegovi saborci su govorili da je imao izuzetnu sposobnost da osjeti ljude – znao je ko je iskren, ko je spreman da se bori, a ko nije vrijedan povjerenja. Bio je vizionar, ali nikada umišljen. Hrabar, ali nikada nerazuman. U njegovim očima se vidjela odlučnost, u njegovim riječima mir, a u njegovim djelima sloboda.
Valter je bio lider bez uniforme, strateg bez karte, prijatelj bez zadrške. Iako mlad, njegov duh je bio star koliko i sam grad.

Na Skenderiji, gdje se susreću prošlost i sadašnjost, gdje mladost diše punim plućima i gdje se stari tramvaji smjenjuju s novim generacijama, nalazi se bista Valtera Perića. Izgrađena je od tamne bronce koja vremenom poprima nijanse historije – tamna poput dima iz rata, ali sjajna poput slobode za koju se borio.
Podnožje biste izrađeno je od kamena s bosanskih planina, čvrsto kao njegov karakter. Lice mu je mirno, odlučno, kao da i dalje promatra grad i svakome ko prolazi poručuje: „Ovo je moj grad.“
Ruke mu nisu prikazane, jer Valter nije bio čovjek geste – bio je čovjek ideje. I baš ta ideja slobodnog Sarajeva odzvanja u svakom pogledu koji se zadrži na njegovoj bisti.

Noć je pala, a grad je tih. Ulična svjetla trepću kao svijeće u crkvi, a Valter sjedi u zadimljenom podrumu, tik ispod tramvajske stanice na Marindvoru. Sat pokazuje deset i petnaest. Ruke mu se ne tresu dok slaže šifre i rasporede na komad starog papira. Do njega stoji dječak, kurir, jedva petnaest godina, u poderanim cipelama i s crvenom maramom zavezanom oko vrata.
– Jesi spreman, mali? – pita ga Valter, tiho, skoro šapatom.
Dječak klima glavom, iako mu srce lupa kao da će iskočiti. Valter mu pruža papir.
– Ovo nosi Jusufu u Avliju. Ne smiješ stati. Ako te iko zaustavi, baci papir u Miljacku. Znaš gdje se skreće kod Bentbaše?
Dječak klimne. Valter mu stavi ruku na rame.
– Ako padnem večeras, ti znaš šta treba raditi. Ovaj grad nije slobodan dok mu ulica ne bude opet puna smijeha.
Dječak nestaje u noći, a Valter podiže kragnu i izlazi kroz stražnja vrata. Na ulici osjeti hladan zrak aprila, ali i miris slobode koji dolazi. Koraci su mu tihi, ali sigurni. I dok korača kroz uske sokake, u glavi mu odzvanja samo jedna misao: "Sarajevo ne smije pasti."